Skip to main content
  • Trg Nikole Pašića br. 7, sprat IV, 11000 Beograd
  • info@smj.rs

logo bez bolda opt

Originalni rad

Komplikacije nakon dezartikulacije kuka i hemipelvektomije

Stanislav Rajković1, Nikica Mandić1, Nenad Lujić1, Zoran Vučinić1, Danilo Jeremić1
  • Institut za ortopediju „Banjica”, Beograd, Srbija

SAŽETAK

Uvod: Dezartikulacija kuka i hemipelvektomija su hirurške procedure sa visokom učestalošću lokalnih komplikacija: otok skrotuma/labija, površinska nekroza, infekcija i dehiscencija rane.

Cilj: Prikazujemo lokalne komplikacije u našoj seriji.

Materijal i metode: U studiju je uključeno 17 pacijenata; 16 sa malignim tumorom i jedan sa osteomijelitisom. Dvanaest tumora su bili tumori mekog tkiva, a četiri tumora su bili maligni tumori kosti. Korišćene deskriptivne statističke metode i metode za testiranje hipoteze bile su: srednja vrednost, standardna devijacija i apsolutni brojevi kao indikatori strukture, t-test i Fišerov test.

Rezultati: Lokalne komplikacije su utvrđene kod deset pacijenata. Edem skrotuma/labija je utvrđen u pet slučajeva, površinska nekroza u četiri, infekcija rane u šest, i dehiscencija rane u sedam slučajeva. Pojedinačne komplikacije su utvrđene kod tri pacijenta. Dve i tri komplikacije u po tri slučaja, a četiri kod jednog pacijenta. Nije utvrđena značajna statistička razlika između muškaraca i žena (p = 1,000). Pacijenti sa komplikacijama su bili značajno stariji (p = 0,008). Korelacija je utvrđena jedino između infekcije i dehiscencije rane (p=0,001). Staphylococcus aureus je pronađen u tri slučaja, Enterococcus faecalis u jednom, Pseudomonas aeruginosa u tri, Proteus mirabilis u dva i Acinetobacter spp. u jednom slučaju. Dva pacijenta su imala infekciju jednim agensom, ostala četiri su imala polimikrobnu infekciju. Učestalost komplikacija je bila 58,8%, a infekcija rane je bila najčešća. Starosna dob je utvrđena kao mogući prediktivni faktor. Ovo bi moglo biti povezano sa stanjem krvnih sudova i sa opštim stanjem.

Zaključak: Komplikacije u dezartikulaciji kuka/hemipelvektomiji variraju od beznačajnih do životno ugrožavajućih, i one produžavaju oporavak i rehabilitaciju.


UVOD

Dezartikulacija kuka i hemipelvektomija su hirurške tehnike amputacije noge kroz zglob kuka ili kroz karličnu kost, što uključuje uklanjanje acetabuluma zajedno sa ostatkom noge. Obe spadaju među najradikalnije hirurške intervencije, ne samo u ortopediji već i u hirurgiji uopšte [1].

Najčešće indikacije za ove procedure su neresektabilni muskuloskeletni maligni tumori, ishemija ekstremiteta i teška trauma [2]. Dezartikulacija kuka usled inficiranog donjeg ekstremiteta se u današnje vreme ne izvodi često, ali u slučajevima gangrene, nekrotizirajućeg fasciitisa, infekcije nastale nakon artroplastike kuka, osteomijelitisa proksimalnog femura, inficiranih vaskularnih transplantata, i teških dekubitalnih ulceracija kod paraplegičara, to je još uvek procedura prvog izbora [3]. U najvećem broju ovih slučajeva prisutno je oboljenje koje zahvata i kost i meka tkiva u butini, naročito neurovaskularnu peteljku ili nerv išijadikus, ili oba. Hemipelvektomija je indikovana u slučajevima gde tumor ili oboljenje obuhvataju zglob kuka ili karlicu [4].

Budući da je ovo toliko radikalna procedura, ovu vrstu intervencije prati stopa perioperativnog mortaliteta od 0% do čak 37% [5]. Ovi kontroverzni rezultati po pitanju mortaliteta variraju u zavisnosti od indikacija, kliničkog statusa pacijenta, i stepena hitnosti operacije. Planiranim operacijama ostvaruju se najbolji rezultati, pogotovo u slučajevima tumora. Nasuprot tome, najslabiji rezultati se beleže kod teških politraumatizovanih pacijenata, što se dovodi u vezu sa hemodinamskom nestabilnošću. [6].

Beleži se visoka stopa komplikacija od oko 65% [5, 6]. Opisane su različite lokalne komplikacije: otok skrotuma ili labija, površinska nekroza, infekcija i dehiscencija rane [7]. U mnogim opisanim slučajevima prisutno je više od jedne komplikacije.

Cilj ove retrospektivne studije jeste predstavljanje lokalnih komplikacija u našoj seriji.

MATERIJAL I METODE

Studija je uključivala 17 pacijenata podvrgnutih dezartikulaciji kuka ili hemipelvektomiji tokom dvogodišnjeg perioda. Ukupno je bilo 10 pacijenata muškog pola i 7 ženskog pola, starosne dobi od 19 do 78 godina (srednja vrednost 56). Osim jednog, svi pacijenti su imali maligne tumore, a jedan je bio slučaj teškog hroničnog osteomijelitisa femura. U 12 slučajeva, u pitanju je bio tumor mekih tkiva (svi visoko gradusni maligni), a kod četiri slučaja u pitanju su bili maligni tumori kostiju.

Korišćene deskriptivne statističke metode bile su mere centralne tendencije (srednja vrednost), mere varijabilnosti (standardna devijacija) i apsolutni brojevi (indikatori strukture). Metode za testiranje hipoteze bile su t-test i Fišerov egzaktni test (uz Holmova podešavanja za višestruka poređenja).

 Tabela 1. Lokalne komplikacije nakon dezartikulacije kuka ili hemipelveaktomije

t01

REZULTATI

Lokalne komplikacije uočene su kod 10 pacijenata. Edem skrotuma ili labija uočen je kod 5 pacijenata, površinska nekroza kod četiri, infekcija rane kod 6 i dehiscencija rane kod 7 pacijenata. Bilo je dve odnosno tri komplikacije u po tri slučaja, te četiri komplikacije kod jednog pacijenta.

Komplikacije je imalo 6 od 10 muških i četiri od 7 sedam ženskih pacijenata, bez statistički značajne razlike u pogledu pola (p=1,000). Srednja vrednost starosne dobi kod pacijenata sa komplikacijama bila je 63,2 ± 8,8 godina, a kod pacijenata bez komplikacija iznosila je 46,0 ± 14,3. Pacijenti sa komplikacijama bili su značajno stariji (p=0,008).

Nije utvrđena korelacija između komplikacija, osim između infekcije i dehiscencije rane, gde je korelacija imala visoku statističku značajnost (p=0,001).

Infektivni agensi bili su sledeći: Staphylococcus aureus u tri slučaja, Enterococcus faecalis u jednom, Pseudomonas aeruginosa u tri, Proteus mirabilis u dva, i Acinetobacter spp. u jednom slučaju. Dva pacijenta su imala jednog uzročnika infekcije, preostala četiri su imala polimikrobne infekcije.

Tabela 2. Uzročnici infekcija

t02

DISKUSIJA

 Broj radova koji se bave ovom vrstom hirurških intervencija nije velik, pogotovo kada je u pitanju detaljan prikaz komplikacija. Međutim, u skoro svakom od postojećih radova prijavljena je visoka incidenca komplikacija. U svojoj seriji, koja je uključivala 53 pacijenta, Endin i saradnici [5] su utvrdili stopu komplikacija od 60%, najčešće u vezi sa prethodnom infekcijom na mestu intervencije (osteomijelitis, septički artritis). Najčešći tipovi komplikacija bili su nekroza i infekcija rane.

U svojoj studiji, Degler i saradnici [8] su ispitivali samo onkološke pacijente i utvrdili stopu komplikacija od 44%. Registrovali su nekrozu kožnog režnja kao najčešću komplikaciju (20%), sledila ju je infekcija rane (16%), zatim hematom, serom i dehiscencija rane (4%). Ustanovili su i jednu herniju na mestu kuka nakon dezartikulacije. U drugim studijama su kao komplikacije utvrđene obturatorne hernije. Bile su uzrokovane jatrogenim anatomskim alteracijama koje su dovele do potencijalno životno ugrožavajućeg uklještenja hernije, usled čega je od suštinskog značaja da se u ovakvim slučajevima uspostavi tačna dijagnoza i defekt otkloni kao urgentno stanje [9].

Najobuhvatniji rad na ovu temu jeste studija Senčenkova i saradnika [10]. Uključivala je 160 pacijenata. Vodeći uzrok morbiditeta bila je infekcija rane, kod 39% pacijenata, a sledila ju je dehiscencija, koja se javila u 26% slučajeva. Autori su istražili različite faktore koji bi u tom smislu mogli imati uticaja – starost, pol, pušenje, dijabetes, gojaznost, preoperativna terapija zračenjem, hemoterapija, ASA klasifikacija fizičkog stanja, tip i opsežnost hemipelvektomije, sami kožni režnjevi, dužina trajanja hirurške intervencije, i transfuzija krvi. Utvrđeno je da su samo dužina trajanja operativnog zahvata i opsežnost hemipelvektomije bili statistički značajni prediktori infekcije rane i problema sa njenim zarastanjem. Druge studije [11],[12],[13] ukazuju na to da je hirurška tehnika od velikog značaja za ishod ovog zahvata. Odvajanje m. gluteus maximus-a od fasciokutanog režnja i ekstenzivno podvezivanje krvnih sudova značajno je koreliralo sa gubitkom režnja. Veličina režnja kao i temeljna postoperativna nega rane su od velikog značaja za pravilnu dezartikulaciju kuka [14]. Određeni radovi navode starost pacijenta od preko 65 godina i slabije imovinsko stanje kao moguće prediktore za razvoj komplikacija [15].

Slični rezultati dobijeni su i u našoj studiji. Stopa komplikacija bila je 58,8%, pri čemu je dehiscencija rane bila najčešća. Registrovali smo slučajeve pacijenata sa površinskom nekrozom ali bez dehiscencije ili infekcije kao i slučajeve sa dehiscencijom bez infekcije, zbog čega smo odlučili da razdvojimo ove komplikacije. Nakon toga su dve najčešće komplikacije pronađene zajedno, pri čemu je infekcija prethodila dehiscenciji. Nije utvrđena korelacija između drugih komplikacija, tako da možemo reći da pojava edema skrotuma ili labija odnosno nekroze nije nužno znak infekcije ili nastupajuće dehiscencije. Sa druge strane, u slučaju pojave infekcije, sigurno je da će doći do razvoja dehiscencije u narednih nekoliko dana.

Utvrđeno je da je starosna dob mogući prediktor. Ovo može biti u vezi sa stanjem krvnih sudova, ali i sa opštim stanjem pacijenta. Mlađi pacijenti se oporavljaju brže, kreću se pomoću štaka i koriste toalet. Stariji pacijenti duže ostaju vezani za krevet, ne koristeći toalet, pa je stoga lokalna higijena lošija nego kod mlađih pacijenata kojima je izvršen ovaj zahvat, što je mogući faktor koji doprinosi razvoju infekcije. U našoj studiji, utvrdili smo dve monomikrobne i četiri polimikrobne infekcije. Na ovu temu objavljeni su različiti rezultati, od kojih neki navode monomikrobnu infekciju kao češću [16]. Utvrđena je, kao najčešća, infekcija Staphylococcus aureus-om, potom slede Pseudomonas aeruginosa i Proteus mirabilis, ali su pronađeni i drugi mikroorganizmi. U tom smislu, potrebna su dalja istraživanja kojima bi se utvrdilo da li jedan ili više agenasa ili određena vrsta agensa možda korelira sa težinom lokalnih komplikacija. U lečenju komplikacija, važno je naglasiti značaj sledećih faktora: ciljane antibiotske terapije zasnovane na rezultatima mikrobioloških analiza, nege rane usmerene na sprečavanje kontaminacije bolničkih infekcija, i saradnje između ortopeda-hirurga, mikrobiologa, anesteziologa, specijaliste za ishranu i rehabilitaciju i medicinskog osoblja [17].

U našoj seriji, svi pacijenti sa dehiscencijom rane su tretirani hirurški, neki i više puta. U nekim slučajevima, korišćena je vakuum drenaža pre finalnog zatvaranja rane. Kod svih pacijenata primena antibiotika je bila parenteralna. Edem skrotuma ili labija bila je nezavisna komplikacija, koja, iako neprijatna i nekada bolna, nije bila povezana sa ostalim komplikacijama. Bez poteškoća je tretirana ledenim pakovanjima i elevacijom. Jedini slučaj površinske nekroze bez infekcije i dehiscencije tretiran je produženom negom i previjanjem.

Ograničenja naše studije ogledala su se u malom broju subjekata u uzorku kao i u činjenici da je u pitanju retrospektivna opservaciona studija. U buduće, potrebno je uzeti u obzir i druge faktore kao što su preoperativna terapija zračenjem i hemoterapija.

f01

Slika 1. Dehiscencija rane nakon površinske nekroze. Neka polja nekroze i dalje vidljiva

f02

Slika 2. Hirurški debridman nekroze i vezivnog tkiva

f03

Slika 3. Početno zatvaranje rane vakuum sukcijom

f04

Slika 4. Potpuna dehiscencija rane sa infekcijom

f05

Slika 5. Zatvaranje rane korišćenjem slobodnog kožnog translantata po Tiršu

f06

Slika 6. Konačni rezultat nakon šest nedelja

ZAKLJUČAK

Komplikacije kod dezartikulacije kuka/hemipelvektomije variraju od beznačajnih do životno ugrožavajućih, produžavajući vreme oporavka i rehabilitacije. Teško je predvideti kod kojih pacijenata će doći do teških komplikacija, pošto to zavisi od više faktora – starosti, opšteg fizičkog stanja, dijagnoze i hirurške tehnike. U ovom trenutku, čak i uz rizik od komplikacija, ovi hirurški zahvati ostaju značajni, posebno za onkološke pacijente, kako je za neke od njih ovo jedina preostala mogućnost.

  • Sukob interesa:
    Nije prijavljen.

Informacije

Volumen 1 Broj 2

Decembar 2020

Strane 130-136

  • Ključne reči:
    dehiscencija, infekcija, tumor
  • Primljen:
    24 Oktobar 2020
  • Revidiran:
    10 Novembar 2020
  • Prihvaćen:
    09 Decembar 2020
  • Objavljen online:
    25 Decembar 2020
  • DOI:
  • Kako citirati ovaj članak:
    Rajković S, Mandić N, Lujić N, Vučinić Z, Jeremić D. Complications after hip disarticulation and hemipelvectomy. Serbian Journal of the Medical Chamber. 2020;1(2):130-6. doi: 10.5937/SMCLK2002130R
Autor za korespodenciju

Stanislav Rajković
Institut za ortopediju „Banjica”
Mihaila Avramovica 28, 11000 Beograd, Srbija
Elektronska adresa: Ova adresa e-pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript u vašem brauzeru da biste je videli.,
Ova adresa e-pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript u vašem brauzeru da biste je videli.


  • 1. Dillingham TR, Pezzin LE, MacKenzie EJ. Limb amputation and limb deficiency: epidemiology and recent trends in the United States. South Med J. 2002;95(8):875–83.2[CROSSREF]

    2. Loon HE. The past and present significance of hip disarticulation. Artif Limbs. 1957; 4:4–21.

    3. Charalampos G, Zalavras MD, Nick Rigopoulos MD, Elke Ahlmann MD, Michael J. Patzakis MD. Hip Disarticulation for Severe Lower Extremity Infections. Clin Orthop Relat Res. 2009; 467:1721–1726.[CROSSREF]

    4. Jain R, Grimer RJ, Carter SR, Tillman RM, Abudu AA. Outcome after disarticulation of the hip for sarcomas. EJSO. 2005; 31:1025–1028.[CROSSREF]

    5. Endean ED, Schwarcz TH, Barker DE, Munfakh NA, Wilson-Neely R, Hyde GL. Hip disarticulation: factors affecting outcome. J Vasc Surg. 1991; 14:398–404.[CROSSREF]

    6. Unruh T, Fisher DF Jr, Unruh TA, Gottschalk F, Fry RE, Clagett GP. Hip disarticulation. An 11-year experience. ArchSurg. 1990; 125(6):791–3.[CROSSREF]

    7. László G, Kullmann L. Hip disarticulation in peripheral vascular disease. Arch Orthop Trauma Surg. 1987; 106(2):126–8.[CROSSREF]

    8. Daigeler A, Lehnhardt M, Khadra A, Hauser J, Steinstraesser L, Langer S. Proximal major limb amputations – a retrospective analysis of 45 oncological cases. World J Surg Oncol. 2009; 7:15.[CROSSREF]

    9. Rodolfo JO, Alexander HM. Emergency incarcerated obturator hernia repair with biologic mesh in a male patient after ipsilateral hip disarticulation: A case report. Int J Surg Case Rep. 2017; 37:41-44.[CROSSREF]

    10. Senchenkov A, Moran SL, Petty PM, Knoetgen J 3rd, Clay RP, Bite U, et al. Predictors of complications and outcomes of external hemipelvectomy wounds: account of 160 consecutive cases. Ann Surg Oncol. 2008; 15:355-363.[CROSSREF]

    11. Karakousis CP, Emrich LJ, Driscoll DL. Variants of hemipelvectomy and their complications. Am J Surg. 1989; 158:404–8.[CROSSREF]

    12. Apffelstaedt JP, Zhang PJ, Driscoll DL, Karakousis CP. Various types of hemipelvectomy for soft tissue sarcomas: complications, survival and prognostic factors. Surg Oncol. 1995; 4:217–22.

    13. Apffelstaedt JP, Driscoll DL, Spellman JE. Complications and outcome of external hemipelvectomy in the management of pelvic tumors. Ann Surg Oncol. 1996; 3:304–9.[CROSSREF]

    14. Adam JS, Darrin JT, Katherine AB, Kristine TH, David AE, Elizabeth BH. Hip Disarticulation for Periprosthetic Joint Infection: Frequency, Outcome, and Risk Factors. J Arthroplasty. 2020 Jun 15; S0883-5403(20)30661-6.[CROSSREF]

    15. Colosimo C, Fredericks C, James RY, John CK, Faran B, Stathis P. Damage control hip disarticulation: two-stage operation with index creation of a large medial flap for the septic hip. Trauma Surg Acute Care Open. 2020 Sep 1; 5(1):e000502.[CROSSREF]

    16. Moura DL, Garruço A. Hip disarticulation - case series analysis and literature review. Rev Bras Ortop. 2017; 3:52(2):154-158.[CROSSREF]

    17. Patera M, Mizera R. Severe Lower Extremity Infections Treated with Hip Disarticulation - Case Series. Acta Chir Orthop Traumatol Cech. 2017; 84(5):396-400.[GoogleScholar]


LITERATURA

1. Dillingham TR, Pezzin LE, MacKenzie EJ. Limb amputation and limb deficiency: epidemiology and recent trends in the United States. South Med J. 2002;95(8):875–83.2[CROSSREF]

2. Loon HE. The past and present significance of hip disarticulation. Artif Limbs. 1957; 4:4–21.

3. Charalampos G, Zalavras MD, Nick Rigopoulos MD, Elke Ahlmann MD, Michael J. Patzakis MD. Hip Disarticulation for Severe Lower Extremity Infections. Clin Orthop Relat Res. 2009; 467:1721–1726.[CROSSREF]

4. Jain R, Grimer RJ, Carter SR, Tillman RM, Abudu AA. Outcome after disarticulation of the hip for sarcomas. EJSO. 2005; 31:1025–1028.[CROSSREF]

5. Endean ED, Schwarcz TH, Barker DE, Munfakh NA, Wilson-Neely R, Hyde GL. Hip disarticulation: factors affecting outcome. J Vasc Surg. 1991; 14:398–404.[CROSSREF]

6. Unruh T, Fisher DF Jr, Unruh TA, Gottschalk F, Fry RE, Clagett GP. Hip disarticulation. An 11-year experience. ArchSurg. 1990; 125(6):791–3.[CROSSREF]

7. László G, Kullmann L. Hip disarticulation in peripheral vascular disease. Arch Orthop Trauma Surg. 1987; 106(2):126–8.[CROSSREF]

8. Daigeler A, Lehnhardt M, Khadra A, Hauser J, Steinstraesser L, Langer S. Proximal major limb amputations – a retrospective analysis of 45 oncological cases. World J Surg Oncol. 2009; 7:15.[CROSSREF]

9. Rodolfo JO, Alexander HM. Emergency incarcerated obturator hernia repair with biologic mesh in a male patient after ipsilateral hip disarticulation: A case report. Int J Surg Case Rep. 2017; 37:41-44.[CROSSREF]

10. Senchenkov A, Moran SL, Petty PM, Knoetgen J 3rd, Clay RP, Bite U, et al. Predictors of complications and outcomes of external hemipelvectomy wounds: account of 160 consecutive cases. Ann Surg Oncol. 2008; 15:355-363.[CROSSREF]

11. Karakousis CP, Emrich LJ, Driscoll DL. Variants of hemipelvectomy and their complications. Am J Surg. 1989; 158:404–8.[CROSSREF]

12. Apffelstaedt JP, Zhang PJ, Driscoll DL, Karakousis CP. Various types of hemipelvectomy for soft tissue sarcomas: complications, survival and prognostic factors. Surg Oncol. 1995; 4:217–22.

13. Apffelstaedt JP, Driscoll DL, Spellman JE. Complications and outcome of external hemipelvectomy in the management of pelvic tumors. Ann Surg Oncol. 1996; 3:304–9.[CROSSREF]

14. Adam JS, Darrin JT, Katherine AB, Kristine TH, David AE, Elizabeth BH. Hip Disarticulation for Periprosthetic Joint Infection: Frequency, Outcome, and Risk Factors. J Arthroplasty. 2020 Jun 15; S0883-5403(20)30661-6.[CROSSREF]

15. Colosimo C, Fredericks C, James RY, John CK, Faran B, Stathis P. Damage control hip disarticulation: two-stage operation with index creation of a large medial flap for the septic hip. Trauma Surg Acute Care Open. 2020 Sep 1; 5(1):e000502.[CROSSREF]

16. Moura DL, Garruço A. Hip disarticulation - case series analysis and literature review. Rev Bras Ortop. 2017; 3:52(2):154-158.[CROSSREF]

17. Patera M, Mizera R. Severe Lower Extremity Infections Treated with Hip Disarticulation - Case Series. Acta Chir Orthop Traumatol Cech. 2017; 84(5):396-400.[GoogleScholar]

1. Dillingham TR, Pezzin LE, MacKenzie EJ. Limb amputation and limb deficiency: epidemiology and recent trends in the United States. South Med J. 2002;95(8):875–83.2[CROSSREF]

2. Loon HE. The past and present significance of hip disarticulation. Artif Limbs. 1957; 4:4–21.

3. Charalampos G, Zalavras MD, Nick Rigopoulos MD, Elke Ahlmann MD, Michael J. Patzakis MD. Hip Disarticulation for Severe Lower Extremity Infections. Clin Orthop Relat Res. 2009; 467:1721–1726.[CROSSREF]

4. Jain R, Grimer RJ, Carter SR, Tillman RM, Abudu AA. Outcome after disarticulation of the hip for sarcomas. EJSO. 2005; 31:1025–1028.[CROSSREF]

5. Endean ED, Schwarcz TH, Barker DE, Munfakh NA, Wilson-Neely R, Hyde GL. Hip disarticulation: factors affecting outcome. J Vasc Surg. 1991; 14:398–404.[CROSSREF]

6. Unruh T, Fisher DF Jr, Unruh TA, Gottschalk F, Fry RE, Clagett GP. Hip disarticulation. An 11-year experience. ArchSurg. 1990; 125(6):791–3.[CROSSREF]

7. László G, Kullmann L. Hip disarticulation in peripheral vascular disease. Arch Orthop Trauma Surg. 1987; 106(2):126–8.[CROSSREF]

8. Daigeler A, Lehnhardt M, Khadra A, Hauser J, Steinstraesser L, Langer S. Proximal major limb amputations – a retrospective analysis of 45 oncological cases. World J Surg Oncol. 2009; 7:15.[CROSSREF]

9. Rodolfo JO, Alexander HM. Emergency incarcerated obturator hernia repair with biologic mesh in a male patient after ipsilateral hip disarticulation: A case report. Int J Surg Case Rep. 2017; 37:41-44.[CROSSREF]

10. Senchenkov A, Moran SL, Petty PM, Knoetgen J 3rd, Clay RP, Bite U, et al. Predictors of complications and outcomes of external hemipelvectomy wounds: account of 160 consecutive cases. Ann Surg Oncol. 2008; 15:355-363.[CROSSREF]

11. Karakousis CP, Emrich LJ, Driscoll DL. Variants of hemipelvectomy and their complications. Am J Surg. 1989; 158:404–8.[CROSSREF]

12. Apffelstaedt JP, Zhang PJ, Driscoll DL, Karakousis CP. Various types of hemipelvectomy for soft tissue sarcomas: complications, survival and prognostic factors. Surg Oncol. 1995; 4:217–22.

13. Apffelstaedt JP, Driscoll DL, Spellman JE. Complications and outcome of external hemipelvectomy in the management of pelvic tumors. Ann Surg Oncol. 1996; 3:304–9.[CROSSREF]

14. Adam JS, Darrin JT, Katherine AB, Kristine TH, David AE, Elizabeth BH. Hip Disarticulation for Periprosthetic Joint Infection: Frequency, Outcome, and Risk Factors. J Arthroplasty. 2020 Jun 15; S0883-5403(20)30661-6.[CROSSREF]

15. Colosimo C, Fredericks C, James RY, John CK, Faran B, Stathis P. Damage control hip disarticulation: two-stage operation with index creation of a large medial flap for the septic hip. Trauma Surg Acute Care Open. 2020 Sep 1; 5(1):e000502.[CROSSREF]

16. Moura DL, Garruço A. Hip disarticulation - case series analysis and literature review. Rev Bras Ortop. 2017; 3:52(2):154-158.[CROSSREF]

17. Patera M, Mizera R. Severe Lower Extremity Infections Treated with Hip Disarticulation - Case Series. Acta Chir Orthop Traumatol Cech. 2017; 84(5):396-400.[GoogleScholar]


© Sva prava zadržana. Lekarska komora Srbije.

Skoči na vrh