Skip to main content
  • Trg Nikole Pašića br. 7, sprat IV, 11000 Beograd
  • info@smj.rs

logo bez bolda opt

Pregledni rad

Osvrt na multidisciplinarne timove za promociju zdravlja

Katarina Boričić1, Mirjana Tošić1, Slađana Šiljak2
  • Institut za javno zdravlje Srbije „Dr Milan Jovanović Batut“, Beograd, Srbija
  • Institut za javno zdravstvo Republike Srpske, Banja Luka, Bosna i Hercegovina

SAŽETAK

Uspeh savremenih programa promocije zdravlja, koji su uspostavljeni političkom odlukom na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou, zavise od efikasnosti timova za promociju zdravlja. U ovom preglednom radu je dat osvrt na multidisciplinarni pristup, kao savremeni pristup timskom radu u promociji zdravlja, koji je i preduslov za efikasna dostignuća unapređenja zdravlja. Multidisciplinarni pristup obuhvata široki spektar stručnjaka u javnom zdravlju, sa različitim znanjima, kvalifikacijama i veštinama, koji su okupljeni kako bi svako sa svog aspekta dao svoj doprinos u cilju pružanja usluga promocije zdravlja.


UVOD

Danas su programi promocije zdravlja kreirani politikom na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou, a njihovo uspešno sprovođenje i rezultati zavise od efikasnosti relevantnih grupa i timova za promociju zdravlja [1]. Međutim, razvijati i održavati timski rad u promociji zdravlja zahteva svesne i kontinuirane napore, jer ovi timovi su često deo većih koalicija, koje zahtevaju mnogo organizacionih aktivnosti i kontrole, kao i ulaganje velikih suma novca. Umesto termina koalicija, često se kao sinonimi koriste drugi termini kao što su savezi, horizontalna integracija, partnerstva i saradnje [2],[3]. Dakle, u pitanju je svojevrsni savez partnerstva između pojedinaca, grupa predstavnika različitih organizacija unutar zajednice, i institucija, koji pristaju da rade zajedno kako bi postigli zajednički cilj [4]. Cilj, formiranja pomenutog “saveza” za promociju zdravlja je da omogući ljudima da povećaju svoj uticaj na faktore koji utiču na njihovo zdravlje i blagostanje.

Prioriteti Otavske povelje o promociji zdravlja predstavljaju ujedno i oblasti rada timova za promociju zdravlja, a to su osnaživanje pojedinca, promovisanje društvene odgovornosti za zdravlje, i stvaranje okruženja za podršku razvoju ličnih veština, i jačanje delovanja zajednice [5]. Principi promocije zdravlja predstavljaju temelje uspešnog timskog rada [5]. Timski rad je ključ efikasne promocije zdravlja u okviru primarne zdravstvene zaštite [6]. Pored kvaliteta pojedinaca, ono što timski rad čini zaista uspešnim je i način na koji članovi multidisciplinarnog tima rade zajedno [7]. Multidisciplinarni pristup obuhvata širok spektar stručnjaka u javnom zdravlju, sa različitim znanjima, kvalifikacijama i veštinama, koji okupljeni zajedno, svako iz svog aspekta, doprinose pružanju usluga promocije zdravlja.

Martin, Čarlzvort i Henderson [8] navode da se timovi za promociju zdravlja veoma često bore sa pitanjima koja dramatično utiču na živote ljudi, a neretko pojedini članovi tima snose i određene lične žrtve.

U ovom preglednom radu, dat je osvrt na multidisciplinarni pristup kao savremeni pristup timskom radu za promociju zdravlja, koji je i preduslov za efikasno unapređenje zdravlja.

MATERIJALI I METODE

Ovaj rad predstavlja pregled literature koji je nastao pretraživanjem publikacija objavljenih u periodu od 1986. do 2022. godine, uz pomoć ključnih reči „promocija zdravlja“, „multidisciplinarni“, „timski rad“, na srpskom i engleskom jeziku. Najvažniji rezultati iz pregleda literature su, nakon analize, sintetizovani i kategorisani, kako bi opisali barijere u timskom radu na promociji zdravlja, i značaj multidisciplinarnog pristupa.

TIMSKI RAD U PROMOCIJI ZDRAVLJA

Prema Naidou i Vilsu [9] termin „promocija zdravlja“ vodi poreklo iz 19. veka, kada je pojava epidemija zaraznih bolesti uslovila neophodnost sprovođenja sanitarne reforme u prenatrpanim industrijskim gradovima, koja je uključivala edukaciju stanovništva u cilju očuvanja i unapređenja zdravlja ljudi u borbi protiv zaraznih bolesti [10].

Dostignuća u promociji zdravlja u 20. veku bila su najistaknutija u Velikoj Britaniji [11]. U ovoj zemlji se, u stručnim krugovima, sve više isticala ideja da se zdravstvena politika ne može samo ograničavati na pružanje kurativnih usluga, jer zdravlje svakog pojedinca zavisi od stila života kao i sredine u kojoj živi [12]. Ove debate dovele su do pokreta za promociju zdravlja, kroz Otavsku povelju [5], koja je iznedrila definiciju promocije zdravlja koja se danas uobičajeno koristi. Naime, promocija zdravlja se definiše, ne samo kao delovanje usmereno na jačanje veština i sposobnosti pojedinaca da povećaju kontrolu nad svojim zdravljem i da ga poboljšaju, već i delovanje usmereno na promenu socijalnih, ekoloških i ekonomskih uslova, kako bi se ublažio njihov uticaj na javno zdravlje i zdravlje pojedinca.

Promocija zdravlja se u velikoj meri oslanja na „armiju“ stručnjaka iz zdravstvenog sektora, ali i iz drugih oblasti, kao što su sektor obrazovanja, sektor socijalne zaštite, predstavnici medija, predstavnici lokalnih vlasti, i slično [13], a koji imaju različite javnozdravstvene uloge, kao konsultanti, istraživači, vođe projekata, zagovarači, koordinatori, i slično [14].

Iako se termini „grupa“ i „tim“ koriste kao sinonimi, neophodno je napraviti razliku između ova dva pojma. Prema Martinu, Čarlzvortu i Hendersonu [8] grupa je svaka skupina ljudi koji međusobno komuniciraju jer doživljavaju da imaju sličnu svrhu ili slična interesovanja, dok je tim grupa ljudi sa osećajem zajedničkog cilja ili zadatka, koja zahteva saradnju i koordinaciju aktivnosti svojih članova. Dakle, grupa ljudi je označena kao tim jer njihov lider ili čak oni sami očekuju da efikasno rade zajedno u pravcu saradnje i dobre koordinacije. Ti ljudi iz različitih organizacija i profesija dele zajednički cilj i deluju na različite načine u skladu sa različitim znanjima, kulturnim tradicijama i ciljevima [15].

Koalicije imaju mnoge osobine koje imaju i konvencionalni timovi ali se i razlikuju od njih, što zahteva drugačiji pristup njihovom formiranju. Prvo, koalicije obično jesu sastavljene od reprezentativnih grupa u kojima svaki član ima obaveze prema drugoj organizaciji [3], a ova raznolikost garantuje jedinstvene veze sa različitim zainteresovanim stranama u fokusnom okruženju tima. Drugo, koalicije se često formiraju kada timovi doživljavaju veliki pritisak i sukobe [16]. Treće, koalicije se obično suočavaju sa drugačijim očekivanjima od onih na koje nailaze konvencionalni radni timovi. Od njih se često očekuje da se uključe u složenu mrežu spoljašnjih partnera kako bi se identifikovale jedinstvene potrebe zajednice, kao i da upravljaju koordinacijom, prenosom znanja i političkim manevrisanjem kako bi zajednicama donele inovativne javnozdravstvene planove i programe [17],[18].

Koalicije koje se bave pitanjima zdravlja podstiču angažovanje i unapređuju osećaj pripadnosti i posvećenosti svih onih koji se bave zdravljem. Ako politika promovisanja zdravlja teži da unapredi zdravlje i blagostanje stanovništva, onda je saradnja među različitim organizacijama od suštinskog značaja [19]. Gilis [20] navodi da je takva saradnja od suštinskog značaja za zdravstvenu zaštitu koja razume ciljeve promocije zdravlja. Međutim, timski rad i saradnja treba da se izgrade na poštovanju osećanja i autonomije pojedinaca, čak i ako je to veoma težak izazov. Кljučni izazov sa kojim se suočavaju koalicije koje imaju za cilj da rade na osnovu više strategija jeste da razviju kvalitetne veze sa drugim grupama u svojem bliskom okruženju.

Vrlo je bitno da formiranje koalicije bude u skladu sa fazama i ciljevima projekta, umesto da se koalicija formira na osnovu drugih kriterijuma [21]. Ukoliko je cilj promovisanje implementacije planova zdravstvenog vaspitanja, dovoljna je homogena koalicija sa niskom profesionalnom raznolikošću članova te koalicije, koja ima čvrsto omeđenu strukturu u okviru koje se zna ko jeste a ko nije član, i gde je definisan način na koji će svaki član doprineti koaliciji i koliko dugo, a koja malo koristi usluge stručnjaka sa strane. Ukoliko je cilj implementacija više različitih strategija promocije zdravlja, čini se adekvatnijom labavo omeđena struktura u kojoj su često koriste usluge spoljnih stručnjaka [21]. Nažalost, mnogi menadžeri koji upravljaju koalicijama imaju poteškoća u prilagođavanju njene strukture, kao odgovor na promenjivo spoljašnje okruženje [22].

MULTIDISCIPLINARNI PRISTUP PROMOCIJI ZDRAVLJA I IZAZOVI

Multidisciplinarni pristup promociji zdravlja obuhvata široki spektar stručnjaka u javnom zdravlju, sa različitim znanjima, kvalifikacijama i veštinama, koji su okupljeni kako bi svako sa svog aspekta dao svoj doprinos u cilju pružanja usluga promocije zdravlja [23].

Iako pojedini stručnjaci u oblasti javnog zdravlja smatraju da imaju značajniju, čak vodeću ulogu u promovisanju i unapređenju zdravlja stanovništva, sinergija grupe, kvalitet međuljudskih odnosa i dobra komunikacija u timu su odlučujuće u implementaciji programa u oblasti javnog zdravlja [24]. Izgradnju podržavajućeg okruženja, u kojem stanovništvo može da živi i radi, ne može da sprovodi samo jedna struka ili samo zdravstveni sektor. Sastav tima za promociju zdravlja treba da je multidisciplinaran, a znanje stečeno tokom zajedničkog rada unapređuje proces promocije zdravlja. Od suštinskog značaja za efikasnu promociju zdravlja jeste i međusektorska saradnja različitih stručnjaka u javnom zdravlju, kako iz državnog tako i iz privatnog sektora [25].

Multidisciplinarna priroda timova za promociju zdravlja često predstavlja velika snagu, ali se čini da su timovi ranjivi na novi skup izazova. Zaista, istraživanja pokazuju da različitost zasnovana na znanju ima tendenciju da poboljša učinak tima jer članovi mogu da sagledavaju izazove iz šireg spektra različitih perspektiva, iskustava i stručnosti [26]. Međutim, ovi timovi takođe mogu da imaju više poteškoća u integrisanju svojih znanja, razmeni informacija i donošenju odluka [27],[28]. Stoga, multidisciplinarni timovi imaju potencijal da poboljšaju timsku kreativnost i učinak, ali samo ako su u stanju da prevaziđu izazove povezane sa integracijom različitih perspektiva, uključujući tu izazove koji su u vezi sa dvosmislenošću uloga u timu, konfliktima unutar tima i psihološkom sigurnošću [27].

Usled različitosti u sastavu tima mogu se dogoditi poteškoće tokom razmene informacija i donošenja odluka. Naučnici su dokazali da timovi unutar kojih se članovi često menjaju mogu imati poteškoća prilikom dodeljivanja uloga i odgovornosti [29].

Multidisciplinarni timovi će možda imati veće šanse da iskuse konflikt [30] upravo zbog toga što stručnjaci iz različitih oblasti mogu imati različita mišljenja o najboljem načinu da se izvrši zadatak, ili mogu imati lične nesuglasice zbog načina na koji se resursi raspoređuju. Konflikti uzrokuju nezadovoljstvo kod pojedinih članova tima, čime se smanjuje efektivnost tima u postizanju rezultata.

Naučnici opisuju tri tipa konflikta među članovima tima [31]. Prvi se odnosi na konflikt oko zadataka grupe a nastaje zbog različitih ideja i perspektiva među članovima grupe. Drugi tip konflikta je procesni konflikt, koji se odnosi na različite pristupe pojedinih članova grupe u odnosu na tok izvođenja aktivnosti. Treći tip konflikta nastaje kao rezultat loših odnosa među članovima grupe.

Konflikt može pozitivno da utiče na rad članova grupe ukoliko je to samo konflikt oko zadataka grupe sa niskim nivoom međuljudskog konflikta i konflikta procesa [32],[33]. Disfunkcionalnost tima nastaje ukoliko postoji međuljudski konflikt i konflikt procesa visokog nivoa [34].

Psihološka sigurnost je još jedan značajni aspekt funkcionisanja tima, posebno multidisciplinarnog, kakav se sreće u programima promocije zdravlja. Psihološka sigurnost je veća što je manja hijerarhijska razlika među članovima tima, pri čemu tada pojedinci u timu pomažu jedni drugima da razmene ideje, brže i funkcionalnije reše određene zadatke, kao i da izraze neslaganje jedni sa drugima, ukoliko postoje različita mišljenja [35],[36]. Ukoliko je hijerarhija među članovima tima veća, što se često sreće među zdravstvenim stručnjacima, psihološka sigurnost tima je manja [37].

Iako postojanje dvosmislenosti uloga, timskog sukoba i niske psihološke sigurnosti mogu da predstavljaju jedinstvene izazove timovima za promociju zdravlja, postoje brojne tehnike kojima se može pomoći timovima da prevaziđu ove prepreke, a koje moraju biti sastavni deo obuka za timove za promociju zdravlja. Jedna od tih tehnika je održavanje kratkih timskih sastanaka bilo pre, u toku ili nakon završenih zadataka, koji mogu da pomognu da se promoviše psihološka sigurnost [38] i smanji dvosmislenost uloga u timu [39]. Zatim, team building, kao tehnika upravljanja konfliktom može da unapredi međuljudske odnose, socijalnu interakciju i uspostavljanje zajedničkih timskih ciljeva [40]. Takođe, veoma značajno za promovisanje psihološke sigurnosti u okviru tima, jeste stvaranje takvog okruženja gde članovi tima imaju slobodu da postavljaju pitanja i dobiju adekvatnu povratnu informaciju od vođe tima [41].

Uspešan timski rad može da propadne, ukoliko se ne razmišlja o potencijalnim izazovima. Pojedinci i grupe koje rade zajedno će imati percepciju uloge svakog ponaosob i možda neće razumeti načine na koje druge organizacije funkcionišu. To bi moglo dovesti do nerazumevanja različitih organizacionih kultura i ograničenja druge organizacije [42]. Izazovi koje mogu da se pojave u timskom radu uključuju nedostatak posvećenosti na višem nivou, profesionalno rivalstvo, posebno kod članova tima sa razlikama u profesionalnom statusu, uključivanje novih partnera, nedostatak odgovarajućih veština, nedostatak zajedničkih ciljeva [42]. Nepostojanje svesti da određene organizacije deluju na različitim nivoima, počev od nacionalnog do okružnog odnosno lokalnog, te da pokrivaju različite populacije, može da utiče na uspeh ili neuspeh implementacije programa promocije zdravlja [43].

Još jedna potencijalna prepreka jeste konkurencija između javnog i privatnog sektora. Očigledno je da su privatne kompanije finansijska preduzeća zainteresovana za proširenje svojih tržišnih udela na konkurentnom tržištu. Nasuprot tome, javni sektor ima ograničene resurse za zdravlje [44]. Veliki izazov je i razmena informacija među učesnicima višesektorskih koalicija. To je značajna barijera koju bi timovi trebalo da pokušaju da prevaziđu. Postoji zabrinutost u vezi sa kontrolom tačnosti podataka i možda je praktično nemoguće integrisati baze podataka sastavljene od nestandardizovanih elemenata podataka, kodiranih na mnogo različitih načina i u nekompatibilnim formatima [45]. Sa druge strane, efikasan rad na promociji zdravlja zahteva dobar kvalitet timskog rada i koordinacije, kako sa kolegama u istom odeljenju, tako i sa onima koji pripadaju drugim disciplinama i profesijama [46],[47].

Idealni tim ima određene suštinske karakteristike: zajednički zadatak ili svrhu, članovi se biraju zato što imaju specifičnu stručnost, članovi znaju sopstvene uloge i uloge drugih članova, članovi podržavaju jedni druge u zadatku, članovi dopunjavaju jedni druge svojim veštinama i znanjima, članovi moraju da se obavežu da će ispuniti zadatke, postoji lider koji vodi tim i preuzima odgovornost [42]. Razvoj jasne svrhe je suštinski korak za uspešno partnerstvo. Sposobnost da se održi fokus proizilazi iz jasnog razumevanja svrhe tima [48]. Nasuprot tome, nejasni prioriteti demotivišu saradnju jer zadatak izgleda prevelik. Pokazalo se korisnim angažovanje edukovanih moderatora na strateškim tačkama, a u cilju promovisanja dobrih odnosa između članova tima [45]. Postizanje uspeha je veoma važna tema za tim kao i za pojedince u timu [49]. Tokom sastanaka tima je neophodno da se vodi promišljena diskusija o tome šta se dobro realizuje, gde su barijere i kako ih prevazići. To je dobar trenutak kada se može prepoznati ostvarenje kratkoročnih ciljeva od strane učesnika, što je neophodno proslaviti, jer to pomaže razvijanje prisnijeg odnosa među članovima tima. Jansen [42] tvrdi da je veoma važno proslaviti uspehe unutar tima jer to može da uključuje praćenje procesa napretka, procenu nivoa posvećenosti i učešća, nivoa realizacije aktivnosti, a takođe može da meri ishode, kao i ostvarivanje prvobitnih ciljeva.

Lideri moraju da vode svoje timove, da ih motivišu i da planiraju i koordinišu oblast rada. Odgovarajuće kvalifikacije su veoma značajne kod imenovanja vođe tima i često su povezane sa iskustvom i znanjem [50]. Savestan vođa tima treba da uzme u obzir sve prethodne korake u izgradnji snažne saradnje kako bi postigao uspeh na svom zadatku [51]. I lideri i članovi tima moraju da poseduju znanja i veštine komunikacije, veštine učešća na sastancima, vođenja papirologije, upravljanja vremenom i radom u grupi [42].

Brojne su dobiti od multidisciplinarnog pristupa promociji zdravlja. Tim koji radi na promociji zdravlja je u stanju da okupi javne ili privatne organizacije i grupe u promovisanju zdravlja, pri čemu timski rad povećava znanje tih organizacija, pomažući da se razjasne sopstvene uloge u timu i prevaziđe rivalstvo [42]. Kroz ovaj proces, saradnja pruža širi spektar znanja i iskustava, koja dolaze od svih profesionalaca koji su deo tima [52]. Zajednički rad pruža još jednu važnu prednost. Naime, timski rad omogućava pristup mrežama svih partnera javnog zdravlja u lokalnoj zajednici, što čini sprovođenje aktivnosti, prevazilaženje barijera i planiranje usluga zasnovanih na sveobuhvatnoj slici lokalnih potreba mnogo lakšim [42]. Zajednički rad i saradnja povećavaju nivo zadovoljstva poslom za stručnjake koji rade na promociji zdravlja jer podižu moral u timu kao celini i pružaju uzajamnu podršku članovima tima u njihovom radu [53].

ZAKLJUČAK

Stručnjaci za promociju zdravlja odavno su prepoznali prednosti multidisciplinarnog rada, uprkos barijerama koje mogu da se pojave, jer očuvanje i unapređenje zdravlja predstavlja više od odsustva ili lečenja bolesti, a promocija zdravlja zahteva zainteresovanost i rad brojnih profesionalnih grupa i sektora. Multidisciplinarni timski rad je preduslov za efikasna dostignuća u unapređenju zdravlja. U promociji zdravlja postoji uspostavljeni konsenzus oko karakteristika uspešne saradnje, a praktična iskustva multidisciplinarnih stručnjaka u promociji zdravlja podržana su istraživačkim studijama.

  • Sukob interesa:
    Nije prijavljen.

Informacije

Volumen 4 Broj 3

Septembar 2023

Strane 293-302

  • Ključne reči:
    promocija zdravlja, multidisciplinarni, timski rad
  • Primljen:
    11 Jul 2023
  • Revidiran:
    19 Jul 2023
  • Prihvaćen:
    20 Jul 2023
  • Objavljen online:
    25 Septembar 2023
  • DOI:
  • Kako citirati ovaj članak:
    Boričić K, Tošić M, Šiljak S. A view of multidisciplinary health promotion teams. Serbian Journal of the Medical Chamber. 2023;4(3):293-302. doi: 10.5937/smclk4-45438
Autor za korespodenciju

Katarina Boričić
Institut za javno zdravlje Srbije „Dr Milan Jovanović Batut“
Dr Subotića 5, 11000 Beograd, Srbija
Elektronska adresa: Ova adresa e-pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript u vašem brauzeru da biste je videli.


  • 1. Gottwald M. Health promotion models. In Davis S, editor. Rehabilitation: the use of theories and models in practice. Edinburgh: Elsevier Churchill Livingstone; 2006. p. 131-146. [CROSSREF]

    2. Koelen MA, Vaandrager L, Wagemakers A. The Healthy ALLiances (HALL) framework: prerequisites for success. Fam Pract. 2012 Apr;29 Suppl 1:i132-i138. doi: 10.1093/fampra/cmr088. [CROSSREF]

    3. Baron-Epel O, Drach-Zahavy A, Peleg H. Health promotion partnerships in Israel: motives, enhancing and inhibiting factors, and modes of structure. Health Promot Int. 2003 Mar;18(1):15-23. doi: 10.1093/heapro/18.1.15. [CROSSREF]

    4. Butterfoss FD, Goodman RM, Wandersman A. Community coalitions for prevention and health promotion: factors predicting satisfaction, participation, and planning. Health Educ Q. 1996 Feb;23(1):65-79. doi: 10.1177/109019819602300105. [CROSSREF]

    5. World Health Organization. Ottawa charter for health promotion. Geneva: WHO; 1986. [HTTP]

    6. Pike S, Forster D. Health Promotion for All. Edinburgh: Churchill Livingstone, 1995.

    7. Armstrong R, Doyle J, Lamb C, Waters E. Multi-sectoral health promotion and public health: the role of evidence. J Public Health (Oxf). 2006 Jun;28(2):168-72. doi: 10.1093/pubmed/fdl013. [CROSSREF]

    8. Martin V, Charlesworth J, Henderson E. Managing in Health and Social Care. 2nd ed. London: Routledge; 2010. [CROSSREF]

    9. Naidoo J, Wills J. Public health and health promotion: developing practice. 3th ed. Edinburgh: Baillière Tindall Elsevier; 2010.

    10. Berridge V. Multidisciplinary public health: what sort of victory? Public Health. 2007 Jun;121(6):404-8. doi: 10.1016/j.puhe.2007.02.004. [CROSSREF]

    11. Naidoo J, Wills J. Health Promotion: Foundations for Practice. 3rd ed. Edinburgh: Baillière Tindall Elsevier; 2009.

    12. Davies M, Macdowall W. Health Promotion Theory. Maidenhead: Open University Press; 2006.

    13. Whitehead D. The Health Promoting University (HPU): the role and function of nursing. Nurse Educ Today. 2004 Aug;24(6):466-72. doi: 10.1016/j. nedt.2004.05.003. [CROSSREF]

    14. Kapelus G, Karim R, Pimento B, Ferrara G, Ross C. Interprofessional health promotion field placement: applied learning through the collaborative practice of health promotion. J Interprof Care. 2009 Jul;23(4):410-3. doi: 10.1080/13561820802432364. [CROSSREF]

    15. Rosen MA, DiazGranados D, Dietz AS, Benishek LE, Thompson D, Pronovost PJ, et al. Teamwork in healthcare: Key discoveries enabling safer, high-quality care. Am Psychol. 2018 May-Jun;73(4):433-450. doi: 10.1037/ amp0000298. [CROSSREF]

    16. Das TK, Teng BS. Alliance constellations: a social exchange perspective. Academy of Management Review.2002;27(3): 445-56. doi: 10.2307/4134389. [CROSSREF]

    17. Wiggins B, Anastasiou K, Cox DN. A Systematic Review of Key Factors in the Effectiveness of Multisector Alliances in the Public Health Domain. Am J Health Promot. 2021 Jan;35(1):93-105. doi: 10.1177/0890117120928789. [CROSSREF]

    18. Provan KG, Sebastian JG. Networks within networks: service link overlap, organizational cliques, and network effectiveness. Academy of Management Journal. 1998;41(4):453-63. doi: 10.2307/257084. [CROSSREF]

    19. Orme J, de Viggiani N, Naidoo J, Knight T. Missed opportunities? Locating health promotion within multidisciplinary public health. Public Health. 2007 Jun;121(6):414-9. doi: 10.1016/j.puhe.2007.02.005. [CROSSREF]

    20. Gillies P. Effectiveness of alliances and partnerships for health promotion. Health Promot Int. 1998;13(2):99-120. doi: 10.1093/heapro/13.2.99. [CROSSREF]

    21. Drach-Zahavy A, Baron-Epel O. Health promotion teams’ effectiveness: a structural perspective from Israel. Health Promot Int. 2006 Sep;21(3):181- 90. doi: 10.1093/heapro/dal019. [CROSSREF]

    22. Moon H, Hollenbeck JR, Humphrey SE, Ilgen DR, West B, Ellis APJ, et al. Asymmetric adaptability: dynamic team structures as one-way streets. The Academy of Management Journal. 2004; 47(5): 681-96. doi: 10.2307/20159611. [CROSSREF]

    23. Leach B, Morgan P, Strand de Oliveira J, Hull S, Østbye T, Everett C. Primary care multidisciplinary teams in practice: a qualitative study. BMC Fam Pract. 2017 Dec 29;18(1):115. doi: 10.1186/s12875-017-0701-6. [CROSSREF]

    24. Schor A, Bergovoy-Yellin L, Landsberger D, Kolobov T, Baron-Epel O. Multidisciplinary work promotes preventive medicine and health education in primary care: a cross-sectional survey. Isr J Health Policy Res. 2019 Jun 6;8(1):50. doi: 10.1186/s13584-019-0318-4. [CROSSREF]

    25. Roussos ST, Fawcett SB. A review of collaborative partnerships as a strategy for improving community health. Annu Rev Public Health. 2000;21:369- 402. doi: 10.1146/annurev.publhealth.21.1.369. [CROSSREF]

    26. Bell ST, Villado AJ, Lukasik MA, Belau L, Briggs AL. Getting specific about demographic diversity variable and team performance relationships: a meta-analysis. J Manage. 2011;37(3):709-43. doi: 10.1177/0149206310365001. [CROSSREF]

    27. Gruenfeld DH, Mannix EA, Williams KY, Neale MA. Group composition and decision making: how member familiarity and information distribution affect process and performance. Organ Behav Hum Decis Process. 1996;67(1):1-15. doi: 10.1006/OBHD.1996.0061. [CROSSREF]

    28. Jackson SE, Joshi A, Erhardt NL. Recent research on team and organizational diversity: SWOT analysis and implications. J Manage. 2003;29:801-30. doi: 10.1016/S0149-2063_03_00080-1. [CROSSREF]

    29. Rubin IM, Beckhard R. Factors influencing the effectiveness of health teams. Milbank Mem Fund Q. 1972 Jul;50(3):317-35. [CROSSREF]

    30. Johnson A, Nguyen H, Groth M, White L. Reaping the rewards of functional diversity in healthcare teams: why team processes improve performance. Group Organ Manag. 2018 Jun 1;43(3):440-74. doi: 10.1177/1059601118769192. [CROSSREF]

    31. Jehn KA. A qualitative analysis of conflict types and dimensions in organizational groups. Adm Sci Q. 1997;42(3):530-57. doi: 10.2307/2393737. [CROSSREF]

    32. de Wit FR, Greer LL, Jehn KA. The paradox of intragroup conflict: a meta-analysis. J Appl Psychol. 2012 Mar;97(2):360-90. doi: 10.1037/a0024844. [CROSSREF]

    33. O’Neill TA, Allen NJ, Hastings SE. Examining the ‘‘pros’’ and ‘‘cons’’ of team conflict: a team-level meta-analysis of task, relationship, and process conflict. Hum Perform. 2013;26(3):236-60. doi: 10.1080/08959285.2013.795573. [CROSSREF]

    34. O’Neill TA, McLarnon MJ, Hoffart GC, Woodley HJ, Allen NJ. The structure and function of team conflict state profiles. J Manage. 2018;44(2):811-36. doi: 10.1177/0149206315581662. [CROSSREF]

    35. Edmondson A. Psychological safety and learning behavior in work teams. Adm Sci Q. 1999;44(2):350-83. doi: 10.2307/2666999. [CROSSREF]

    36. Edmondson AC, Lei Z. Psychological safety: the history, renaissance, and future of an interpersonal construct. Annu Rev Organ Psychol Organ Behav. 2014;1(1):23-43. doi: 10.1146/annurev-orgpsych-031413-091305. [CROSSREF]

    37. Nembhard IM, Edmondson AC. Making it safe: the effects of leader inclusiveness and professional status on psychological safety and improvement efforts in health care teams. J Organ Behav. 2006;27(7):941-66. doi: 10.1002/job.413. [CROSSREF]

    38. Dunn AM, Scott C, Allen JA, Bonilla D. Quantity and quality: increasing safety norms through after action reviews. Hum Relat. 2016;69(5):1209-32. doi: 10.1177/0018726715609972. 39. Keiser NL, Arthur W. A meta-analysis of the effectiveness of the after-action review (or debrief) and factors that influence its effectiveness. J Appl Psychol. 2021 Jul;106(7):1007-1032. doi: 10.1037/apl0000821. [CROSSREF]

    40. Miller CJ, Kim B, Silverman A, Bauer MS. A systematic review of team-building interventions in non-acute healthcare settings. BMC Health Serv Res. 2018 Mar 1;18(1):146. doi: 10.1186/s12913-018-2961-9. [CROSSREF]

    41. Rico R, Sa´nchez-Manzanares M, Gil F, Gibson C. Team implicit coordination processes: a team knowledge–based approach. Acad Manage Rev. 2008;33(1):163-84. doi: 10.5465/AMR.2008.27751276. [CROSSREF]

    42. Jansen L. Collaborative and interdisciplinary health care teams: ready or not? J Prof Nurs. 2008 Jul-Aug;24(4):218-27. doi: 10.1016/j.profnurs.2007.06.013. [CROSSREF]

    43. Heitkemper M, McGrath B, Killien M, Jarrett M, Landis C, Lentz M, et al. The role of centers in fostering interdisciplinary research. Nurs Outlook. 2008 May-Jun;56(3):115-122.e2. doi: 10.1016/j.outlook.2008.03.008. [CROSSREF]

    44. Scriven A, Orme J. Health Promotion Professional Perspectives. Basingstoke: Palgrave Macmillan Education UK; 2001. [CROSSREF]

    45. Bracht N, editor. Health promotion at the community level: New advance. Thousand Oaks: SAGE Publications, Inc.; 1999. [CROSSREF]

    46. Omer K, Mhatre S, Ansari N, Laucirica J, Andersson N. Evidence-based training of frontline health workers for door-to-door health promotion: a pilot randomized controlled cluster trial with Lady Health Workers in Sindh Province, Pakistan. Patient Educ Couns. 2008 Aug;72(2):178-85. doi: 10.1016/j. pec.2008.02.018. [CROSSREF]

    47. Wagemakers A, Vaandrager L, Koelen MA, Saan H, Leeuwis C. Community health promotion: a framework to facilitate and evaluate supportive social environments for health. Eval Program Plann. 2010 Nov;33(4):428-35. doi: 10.1016/j.evalprogplan.2009.12.008. [CROSSREF]

    48. Fleming ML, Parker E, Gould T, Service M. Educating the public health workforce: Issues and challenges. Aust New Zealand Health Policy. 2009 Apr 9;6:8. doi: 10.1186/1743-8462-6-8. [CROSSREF]

    49. Levy M, Gentry D, Klesges LM. Innovations in public health education: promoting professional development and a culture of health. Am J Public Health. 2015 Mar;105 Suppl 1(Suppl 1):S44-5. doi: 10.2105/AJPH.2014.302351. [CROSSREF]

    50. Koh HK. Educating future public health leaders. Am J Public Health. 2015 Mar;105 Suppl 1(Suppl 1):S11-3. doi: 10.2105/AJPH.2014.302385. [CROSSREF]

    51. Koh HK, Nowinski JM, Piotrowski JJ. A 2020 vision for educating the next generation of public health leaders. Am J Prev Med. 2011 Feb;40(2):199-202. doi: 10.1016/j.amepre.2010.09.018. [CROSSREF]

    52. Jansen MW, De Vries NK, Kok G, Van Oers HA. Collaboration between practice, policy and research in local public health in the Netherlands. Health Policy. 2008 May;86(2-3):295-307. doi: 10.1016/j.healthpol.2007.11.005. [CROSSREF]

    53. Hosman CM, Clayton R. Prevention and health promotion on the international scene: the need for a more effective and comprehensive approach. Addict Behav. 2000 Nov-Dec;25(6):943-54. doi: 10.1016/s0306-4603(00)00127-1. [CROSSREF]


LITERATURA

1. Gottwald M. Health promotion models. In Davis S, editor. Rehabilitation: the use of theories and models in practice. Edinburgh: Elsevier Churchill Livingstone; 2006. p. 131-146. [CROSSREF]

2. Koelen MA, Vaandrager L, Wagemakers A. The Healthy ALLiances (HALL) framework: prerequisites for success. Fam Pract. 2012 Apr;29 Suppl 1:i132-i138. doi: 10.1093/fampra/cmr088. [CROSSREF]

3. Baron-Epel O, Drach-Zahavy A, Peleg H. Health promotion partnerships in Israel: motives, enhancing and inhibiting factors, and modes of structure. Health Promot Int. 2003 Mar;18(1):15-23. doi: 10.1093/heapro/18.1.15. [CROSSREF]

4. Butterfoss FD, Goodman RM, Wandersman A. Community coalitions for prevention and health promotion: factors predicting satisfaction, participation, and planning. Health Educ Q. 1996 Feb;23(1):65-79. doi: 10.1177/109019819602300105. [CROSSREF]

5. World Health Organization. Ottawa charter for health promotion. Geneva: WHO; 1986. [HTTP]

6. Pike S, Forster D. Health Promotion for All. Edinburgh: Churchill Livingstone, 1995.

7. Armstrong R, Doyle J, Lamb C, Waters E. Multi-sectoral health promotion and public health: the role of evidence. J Public Health (Oxf). 2006 Jun;28(2):168-72. doi: 10.1093/pubmed/fdl013. [CROSSREF]

8. Martin V, Charlesworth J, Henderson E. Managing in Health and Social Care. 2nd ed. London: Routledge; 2010. [CROSSREF]

9. Naidoo J, Wills J. Public health and health promotion: developing practice. 3th ed. Edinburgh: Baillière Tindall Elsevier; 2010.

10. Berridge V. Multidisciplinary public health: what sort of victory? Public Health. 2007 Jun;121(6):404-8. doi: 10.1016/j.puhe.2007.02.004. [CROSSREF]

11. Naidoo J, Wills J. Health Promotion: Foundations for Practice. 3rd ed. Edinburgh: Baillière Tindall Elsevier; 2009.

12. Davies M, Macdowall W. Health Promotion Theory. Maidenhead: Open University Press; 2006.

13. Whitehead D. The Health Promoting University (HPU): the role and function of nursing. Nurse Educ Today. 2004 Aug;24(6):466-72. doi: 10.1016/j. nedt.2004.05.003. [CROSSREF]

14. Kapelus G, Karim R, Pimento B, Ferrara G, Ross C. Interprofessional health promotion field placement: applied learning through the collaborative practice of health promotion. J Interprof Care. 2009 Jul;23(4):410-3. doi: 10.1080/13561820802432364. [CROSSREF]

15. Rosen MA, DiazGranados D, Dietz AS, Benishek LE, Thompson D, Pronovost PJ, et al. Teamwork in healthcare: Key discoveries enabling safer, high-quality care. Am Psychol. 2018 May-Jun;73(4):433-450. doi: 10.1037/ amp0000298. [CROSSREF]

16. Das TK, Teng BS. Alliance constellations: a social exchange perspective. Academy of Management Review.2002;27(3): 445-56. doi: 10.2307/4134389. [CROSSREF]

17. Wiggins B, Anastasiou K, Cox DN. A Systematic Review of Key Factors in the Effectiveness of Multisector Alliances in the Public Health Domain. Am J Health Promot. 2021 Jan;35(1):93-105. doi: 10.1177/0890117120928789. [CROSSREF]

18. Provan KG, Sebastian JG. Networks within networks: service link overlap, organizational cliques, and network effectiveness. Academy of Management Journal. 1998;41(4):453-63. doi: 10.2307/257084. [CROSSREF]

19. Orme J, de Viggiani N, Naidoo J, Knight T. Missed opportunities? Locating health promotion within multidisciplinary public health. Public Health. 2007 Jun;121(6):414-9. doi: 10.1016/j.puhe.2007.02.005. [CROSSREF]

20. Gillies P. Effectiveness of alliances and partnerships for health promotion. Health Promot Int. 1998;13(2):99-120. doi: 10.1093/heapro/13.2.99. [CROSSREF]

21. Drach-Zahavy A, Baron-Epel O. Health promotion teams’ effectiveness: a structural perspective from Israel. Health Promot Int. 2006 Sep;21(3):181- 90. doi: 10.1093/heapro/dal019. [CROSSREF]

22. Moon H, Hollenbeck JR, Humphrey SE, Ilgen DR, West B, Ellis APJ, et al. Asymmetric adaptability: dynamic team structures as one-way streets. The Academy of Management Journal. 2004; 47(5): 681-96. doi: 10.2307/20159611. [CROSSREF]

23. Leach B, Morgan P, Strand de Oliveira J, Hull S, Østbye T, Everett C. Primary care multidisciplinary teams in practice: a qualitative study. BMC Fam Pract. 2017 Dec 29;18(1):115. doi: 10.1186/s12875-017-0701-6. [CROSSREF]

24. Schor A, Bergovoy-Yellin L, Landsberger D, Kolobov T, Baron-Epel O. Multidisciplinary work promotes preventive medicine and health education in primary care: a cross-sectional survey. Isr J Health Policy Res. 2019 Jun 6;8(1):50. doi: 10.1186/s13584-019-0318-4. [CROSSREF]

25. Roussos ST, Fawcett SB. A review of collaborative partnerships as a strategy for improving community health. Annu Rev Public Health. 2000;21:369- 402. doi: 10.1146/annurev.publhealth.21.1.369. [CROSSREF]

26. Bell ST, Villado AJ, Lukasik MA, Belau L, Briggs AL. Getting specific about demographic diversity variable and team performance relationships: a meta-analysis. J Manage. 2011;37(3):709-43. doi: 10.1177/0149206310365001. [CROSSREF]

27. Gruenfeld DH, Mannix EA, Williams KY, Neale MA. Group composition and decision making: how member familiarity and information distribution affect process and performance. Organ Behav Hum Decis Process. 1996;67(1):1-15. doi: 10.1006/OBHD.1996.0061. [CROSSREF]

28. Jackson SE, Joshi A, Erhardt NL. Recent research on team and organizational diversity: SWOT analysis and implications. J Manage. 2003;29:801-30. doi: 10.1016/S0149-2063_03_00080-1. [CROSSREF]

29. Rubin IM, Beckhard R. Factors influencing the effectiveness of health teams. Milbank Mem Fund Q. 1972 Jul;50(3):317-35. [CROSSREF]

30. Johnson A, Nguyen H, Groth M, White L. Reaping the rewards of functional diversity in healthcare teams: why team processes improve performance. Group Organ Manag. 2018 Jun 1;43(3):440-74. doi: 10.1177/1059601118769192. [CROSSREF]

31. Jehn KA. A qualitative analysis of conflict types and dimensions in organizational groups. Adm Sci Q. 1997;42(3):530-57. doi: 10.2307/2393737. [CROSSREF]

32. de Wit FR, Greer LL, Jehn KA. The paradox of intragroup conflict: a meta-analysis. J Appl Psychol. 2012 Mar;97(2):360-90. doi: 10.1037/a0024844. [CROSSREF]

33. O’Neill TA, Allen NJ, Hastings SE. Examining the ‘‘pros’’ and ‘‘cons’’ of team conflict: a team-level meta-analysis of task, relationship, and process conflict. Hum Perform. 2013;26(3):236-60. doi: 10.1080/08959285.2013.795573. [CROSSREF]

34. O’Neill TA, McLarnon MJ, Hoffart GC, Woodley HJ, Allen NJ. The structure and function of team conflict state profiles. J Manage. 2018;44(2):811-36. doi: 10.1177/0149206315581662. [CROSSREF]

35. Edmondson A. Psychological safety and learning behavior in work teams. Adm Sci Q. 1999;44(2):350-83. doi: 10.2307/2666999. [CROSSREF]

36. Edmondson AC, Lei Z. Psychological safety: the history, renaissance, and future of an interpersonal construct. Annu Rev Organ Psychol Organ Behav. 2014;1(1):23-43. doi: 10.1146/annurev-orgpsych-031413-091305. [CROSSREF]

37. Nembhard IM, Edmondson AC. Making it safe: the effects of leader inclusiveness and professional status on psychological safety and improvement efforts in health care teams. J Organ Behav. 2006;27(7):941-66. doi: 10.1002/job.413. [CROSSREF]

38. Dunn AM, Scott C, Allen JA, Bonilla D. Quantity and quality: increasing safety norms through after action reviews. Hum Relat. 2016;69(5):1209-32. doi: 10.1177/0018726715609972. 39. Keiser NL, Arthur W. A meta-analysis of the effectiveness of the after-action review (or debrief) and factors that influence its effectiveness. J Appl Psychol. 2021 Jul;106(7):1007-1032. doi: 10.1037/apl0000821. [CROSSREF]

40. Miller CJ, Kim B, Silverman A, Bauer MS. A systematic review of team-building interventions in non-acute healthcare settings. BMC Health Serv Res. 2018 Mar 1;18(1):146. doi: 10.1186/s12913-018-2961-9. [CROSSREF]

41. Rico R, Sa´nchez-Manzanares M, Gil F, Gibson C. Team implicit coordination processes: a team knowledge–based approach. Acad Manage Rev. 2008;33(1):163-84. doi: 10.5465/AMR.2008.27751276. [CROSSREF]

42. Jansen L. Collaborative and interdisciplinary health care teams: ready or not? J Prof Nurs. 2008 Jul-Aug;24(4):218-27. doi: 10.1016/j.profnurs.2007.06.013. [CROSSREF]

43. Heitkemper M, McGrath B, Killien M, Jarrett M, Landis C, Lentz M, et al. The role of centers in fostering interdisciplinary research. Nurs Outlook. 2008 May-Jun;56(3):115-122.e2. doi: 10.1016/j.outlook.2008.03.008. [CROSSREF]

44. Scriven A, Orme J. Health Promotion Professional Perspectives. Basingstoke: Palgrave Macmillan Education UK; 2001. [CROSSREF]

45. Bracht N, editor. Health promotion at the community level: New advance. Thousand Oaks: SAGE Publications, Inc.; 1999. [CROSSREF]

46. Omer K, Mhatre S, Ansari N, Laucirica J, Andersson N. Evidence-based training of frontline health workers for door-to-door health promotion: a pilot randomized controlled cluster trial with Lady Health Workers in Sindh Province, Pakistan. Patient Educ Couns. 2008 Aug;72(2):178-85. doi: 10.1016/j. pec.2008.02.018. [CROSSREF]

47. Wagemakers A, Vaandrager L, Koelen MA, Saan H, Leeuwis C. Community health promotion: a framework to facilitate and evaluate supportive social environments for health. Eval Program Plann. 2010 Nov;33(4):428-35. doi: 10.1016/j.evalprogplan.2009.12.008. [CROSSREF]

48. Fleming ML, Parker E, Gould T, Service M. Educating the public health workforce: Issues and challenges. Aust New Zealand Health Policy. 2009 Apr 9;6:8. doi: 10.1186/1743-8462-6-8. [CROSSREF]

49. Levy M, Gentry D, Klesges LM. Innovations in public health education: promoting professional development and a culture of health. Am J Public Health. 2015 Mar;105 Suppl 1(Suppl 1):S44-5. doi: 10.2105/AJPH.2014.302351. [CROSSREF]

50. Koh HK. Educating future public health leaders. Am J Public Health. 2015 Mar;105 Suppl 1(Suppl 1):S11-3. doi: 10.2105/AJPH.2014.302385. [CROSSREF]

51. Koh HK, Nowinski JM, Piotrowski JJ. A 2020 vision for educating the next generation of public health leaders. Am J Prev Med. 2011 Feb;40(2):199-202. doi: 10.1016/j.amepre.2010.09.018. [CROSSREF]

52. Jansen MW, De Vries NK, Kok G, Van Oers HA. Collaboration between practice, policy and research in local public health in the Netherlands. Health Policy. 2008 May;86(2-3):295-307. doi: 10.1016/j.healthpol.2007.11.005. [CROSSREF]

53. Hosman CM, Clayton R. Prevention and health promotion on the international scene: the need for a more effective and comprehensive approach. Addict Behav. 2000 Nov-Dec;25(6):943-54. doi: 10.1016/s0306-4603(00)00127-1. [CROSSREF]

1. Gottwald M. Health promotion models. In Davis S, editor. Rehabilitation: the use of theories and models in practice. Edinburgh: Elsevier Churchill Livingstone; 2006. p. 131-146. [CROSSREF]

2. Koelen MA, Vaandrager L, Wagemakers A. The Healthy ALLiances (HALL) framework: prerequisites for success. Fam Pract. 2012 Apr;29 Suppl 1:i132-i138. doi: 10.1093/fampra/cmr088. [CROSSREF]

3. Baron-Epel O, Drach-Zahavy A, Peleg H. Health promotion partnerships in Israel: motives, enhancing and inhibiting factors, and modes of structure. Health Promot Int. 2003 Mar;18(1):15-23. doi: 10.1093/heapro/18.1.15. [CROSSREF]

4. Butterfoss FD, Goodman RM, Wandersman A. Community coalitions for prevention and health promotion: factors predicting satisfaction, participation, and planning. Health Educ Q. 1996 Feb;23(1):65-79. doi: 10.1177/109019819602300105. [CROSSREF]

5. World Health Organization. Ottawa charter for health promotion. Geneva: WHO; 1986. [HTTP]

6. Pike S, Forster D. Health Promotion for All. Edinburgh: Churchill Livingstone, 1995.

7. Armstrong R, Doyle J, Lamb C, Waters E. Multi-sectoral health promotion and public health: the role of evidence. J Public Health (Oxf). 2006 Jun;28(2):168-72. doi: 10.1093/pubmed/fdl013. [CROSSREF]

8. Martin V, Charlesworth J, Henderson E. Managing in Health and Social Care. 2nd ed. London: Routledge; 2010. [CROSSREF]

9. Naidoo J, Wills J. Public health and health promotion: developing practice. 3th ed. Edinburgh: Baillière Tindall Elsevier; 2010.

10. Berridge V. Multidisciplinary public health: what sort of victory? Public Health. 2007 Jun;121(6):404-8. doi: 10.1016/j.puhe.2007.02.004. [CROSSREF]

11. Naidoo J, Wills J. Health Promotion: Foundations for Practice. 3rd ed. Edinburgh: Baillière Tindall Elsevier; 2009.

12. Davies M, Macdowall W. Health Promotion Theory. Maidenhead: Open University Press; 2006.

13. Whitehead D. The Health Promoting University (HPU): the role and function of nursing. Nurse Educ Today. 2004 Aug;24(6):466-72. doi: 10.1016/j. nedt.2004.05.003. [CROSSREF]

14. Kapelus G, Karim R, Pimento B, Ferrara G, Ross C. Interprofessional health promotion field placement: applied learning through the collaborative practice of health promotion. J Interprof Care. 2009 Jul;23(4):410-3. doi: 10.1080/13561820802432364. [CROSSREF]

15. Rosen MA, DiazGranados D, Dietz AS, Benishek LE, Thompson D, Pronovost PJ, et al. Teamwork in healthcare: Key discoveries enabling safer, high-quality care. Am Psychol. 2018 May-Jun;73(4):433-450. doi: 10.1037/ amp0000298. [CROSSREF]

16. Das TK, Teng BS. Alliance constellations: a social exchange perspective. Academy of Management Review.2002;27(3): 445-56. doi: 10.2307/4134389. [CROSSREF]

17. Wiggins B, Anastasiou K, Cox DN. A Systematic Review of Key Factors in the Effectiveness of Multisector Alliances in the Public Health Domain. Am J Health Promot. 2021 Jan;35(1):93-105. doi: 10.1177/0890117120928789. [CROSSREF]

18. Provan KG, Sebastian JG. Networks within networks: service link overlap, organizational cliques, and network effectiveness. Academy of Management Journal. 1998;41(4):453-63. doi: 10.2307/257084. [CROSSREF]

19. Orme J, de Viggiani N, Naidoo J, Knight T. Missed opportunities? Locating health promotion within multidisciplinary public health. Public Health. 2007 Jun;121(6):414-9. doi: 10.1016/j.puhe.2007.02.005. [CROSSREF]

20. Gillies P. Effectiveness of alliances and partnerships for health promotion. Health Promot Int. 1998;13(2):99-120. doi: 10.1093/heapro/13.2.99. [CROSSREF]

21. Drach-Zahavy A, Baron-Epel O. Health promotion teams’ effectiveness: a structural perspective from Israel. Health Promot Int. 2006 Sep;21(3):181- 90. doi: 10.1093/heapro/dal019. [CROSSREF]

22. Moon H, Hollenbeck JR, Humphrey SE, Ilgen DR, West B, Ellis APJ, et al. Asymmetric adaptability: dynamic team structures as one-way streets. The Academy of Management Journal. 2004; 47(5): 681-96. doi: 10.2307/20159611. [CROSSREF]

23. Leach B, Morgan P, Strand de Oliveira J, Hull S, Østbye T, Everett C. Primary care multidisciplinary teams in practice: a qualitative study. BMC Fam Pract. 2017 Dec 29;18(1):115. doi: 10.1186/s12875-017-0701-6. [CROSSREF]

24. Schor A, Bergovoy-Yellin L, Landsberger D, Kolobov T, Baron-Epel O. Multidisciplinary work promotes preventive medicine and health education in primary care: a cross-sectional survey. Isr J Health Policy Res. 2019 Jun 6;8(1):50. doi: 10.1186/s13584-019-0318-4. [CROSSREF]

25. Roussos ST, Fawcett SB. A review of collaborative partnerships as a strategy for improving community health. Annu Rev Public Health. 2000;21:369- 402. doi: 10.1146/annurev.publhealth.21.1.369. [CROSSREF]

26. Bell ST, Villado AJ, Lukasik MA, Belau L, Briggs AL. Getting specific about demographic diversity variable and team performance relationships: a meta-analysis. J Manage. 2011;37(3):709-43. doi: 10.1177/0149206310365001. [CROSSREF]

27. Gruenfeld DH, Mannix EA, Williams KY, Neale MA. Group composition and decision making: how member familiarity and information distribution affect process and performance. Organ Behav Hum Decis Process. 1996;67(1):1-15. doi: 10.1006/OBHD.1996.0061. [CROSSREF]

28. Jackson SE, Joshi A, Erhardt NL. Recent research on team and organizational diversity: SWOT analysis and implications. J Manage. 2003;29:801-30. doi: 10.1016/S0149-2063_03_00080-1. [CROSSREF]

29. Rubin IM, Beckhard R. Factors influencing the effectiveness of health teams. Milbank Mem Fund Q. 1972 Jul;50(3):317-35. [CROSSREF]

30. Johnson A, Nguyen H, Groth M, White L. Reaping the rewards of functional diversity in healthcare teams: why team processes improve performance. Group Organ Manag. 2018 Jun 1;43(3):440-74. doi: 10.1177/1059601118769192. [CROSSREF]

31. Jehn KA. A qualitative analysis of conflict types and dimensions in organizational groups. Adm Sci Q. 1997;42(3):530-57. doi: 10.2307/2393737. [CROSSREF]

32. de Wit FR, Greer LL, Jehn KA. The paradox of intragroup conflict: a meta-analysis. J Appl Psychol. 2012 Mar;97(2):360-90. doi: 10.1037/a0024844. [CROSSREF]

33. O’Neill TA, Allen NJ, Hastings SE. Examining the ‘‘pros’’ and ‘‘cons’’ of team conflict: a team-level meta-analysis of task, relationship, and process conflict. Hum Perform. 2013;26(3):236-60. doi: 10.1080/08959285.2013.795573. [CROSSREF]

34. O’Neill TA, McLarnon MJ, Hoffart GC, Woodley HJ, Allen NJ. The structure and function of team conflict state profiles. J Manage. 2018;44(2):811-36. doi: 10.1177/0149206315581662. [CROSSREF]

35. Edmondson A. Psychological safety and learning behavior in work teams. Adm Sci Q. 1999;44(2):350-83. doi: 10.2307/2666999. [CROSSREF]

36. Edmondson AC, Lei Z. Psychological safety: the history, renaissance, and future of an interpersonal construct. Annu Rev Organ Psychol Organ Behav. 2014;1(1):23-43. doi: 10.1146/annurev-orgpsych-031413-091305. [CROSSREF]

37. Nembhard IM, Edmondson AC. Making it safe: the effects of leader inclusiveness and professional status on psychological safety and improvement efforts in health care teams. J Organ Behav. 2006;27(7):941-66. doi: 10.1002/job.413. [CROSSREF]

38. Dunn AM, Scott C, Allen JA, Bonilla D. Quantity and quality: increasing safety norms through after action reviews. Hum Relat. 2016;69(5):1209-32. doi: 10.1177/0018726715609972. 39. Keiser NL, Arthur W. A meta-analysis of the effectiveness of the after-action review (or debrief) and factors that influence its effectiveness. J Appl Psychol. 2021 Jul;106(7):1007-1032. doi: 10.1037/apl0000821. [CROSSREF]

40. Miller CJ, Kim B, Silverman A, Bauer MS. A systematic review of team-building interventions in non-acute healthcare settings. BMC Health Serv Res. 2018 Mar 1;18(1):146. doi: 10.1186/s12913-018-2961-9. [CROSSREF]

41. Rico R, Sa´nchez-Manzanares M, Gil F, Gibson C. Team implicit coordination processes: a team knowledge–based approach. Acad Manage Rev. 2008;33(1):163-84. doi: 10.5465/AMR.2008.27751276. [CROSSREF]

42. Jansen L. Collaborative and interdisciplinary health care teams: ready or not? J Prof Nurs. 2008 Jul-Aug;24(4):218-27. doi: 10.1016/j.profnurs.2007.06.013. [CROSSREF]

43. Heitkemper M, McGrath B, Killien M, Jarrett M, Landis C, Lentz M, et al. The role of centers in fostering interdisciplinary research. Nurs Outlook. 2008 May-Jun;56(3):115-122.e2. doi: 10.1016/j.outlook.2008.03.008. [CROSSREF]

44. Scriven A, Orme J. Health Promotion Professional Perspectives. Basingstoke: Palgrave Macmillan Education UK; 2001. [CROSSREF]

45. Bracht N, editor. Health promotion at the community level: New advance. Thousand Oaks: SAGE Publications, Inc.; 1999. [CROSSREF]

46. Omer K, Mhatre S, Ansari N, Laucirica J, Andersson N. Evidence-based training of frontline health workers for door-to-door health promotion: a pilot randomized controlled cluster trial with Lady Health Workers in Sindh Province, Pakistan. Patient Educ Couns. 2008 Aug;72(2):178-85. doi: 10.1016/j. pec.2008.02.018. [CROSSREF]

47. Wagemakers A, Vaandrager L, Koelen MA, Saan H, Leeuwis C. Community health promotion: a framework to facilitate and evaluate supportive social environments for health. Eval Program Plann. 2010 Nov;33(4):428-35. doi: 10.1016/j.evalprogplan.2009.12.008. [CROSSREF]

48. Fleming ML, Parker E, Gould T, Service M. Educating the public health workforce: Issues and challenges. Aust New Zealand Health Policy. 2009 Apr 9;6:8. doi: 10.1186/1743-8462-6-8. [CROSSREF]

49. Levy M, Gentry D, Klesges LM. Innovations in public health education: promoting professional development and a culture of health. Am J Public Health. 2015 Mar;105 Suppl 1(Suppl 1):S44-5. doi: 10.2105/AJPH.2014.302351. [CROSSREF]

50. Koh HK. Educating future public health leaders. Am J Public Health. 2015 Mar;105 Suppl 1(Suppl 1):S11-3. doi: 10.2105/AJPH.2014.302385. [CROSSREF]

51. Koh HK, Nowinski JM, Piotrowski JJ. A 2020 vision for educating the next generation of public health leaders. Am J Prev Med. 2011 Feb;40(2):199-202. doi: 10.1016/j.amepre.2010.09.018. [CROSSREF]

52. Jansen MW, De Vries NK, Kok G, Van Oers HA. Collaboration between practice, policy and research in local public health in the Netherlands. Health Policy. 2008 May;86(2-3):295-307. doi: 10.1016/j.healthpol.2007.11.005. [CROSSREF]

53. Hosman CM, Clayton R. Prevention and health promotion on the international scene: the need for a more effective and comprehensive approach. Addict Behav. 2000 Nov-Dec;25(6):943-54. doi: 10.1016/s0306-4603(00)00127-1. [CROSSREF]


© Sva prava zadržana. Lekarska komora Srbije.

Skoči na vrh