Ortoreksija, korak previše
ORTOREKSIJA, KORAK PREVIŠE
Ortoreksija, poremećaj ishrane koji se karakteriše opsesivnom posvećenošću "zdravoj" ishrani, jedan je od najsuptilnijih i najneprepoznatijih poremećaja u savremenom društvu. Iako je prepoznata još 1997. godine od strane lekara dr Stivena Bratmana, ortoreksija je i dalje često zanemarena u javnom diskursu o poremećajima ishrane, dok u stvarnosti postaje sve češća, gotovo epidemijska, pojava među različitim demografskim grupama, posebno u razvijenim zemljama.
Ortoreksija je, prema Bratmanovoj definiciji, poremećaj u ishrani koji se karakteriše strastvenom i često patološkom posvećenošću konzumaciji hrane koja se smatra "zdravom", a sve druge vrste hrane se izbegavaju, čak do tačke kada se postepeno postaje izuzetno restriktivan prema vlastitoj ishrani. Iako se ortoreksija često poistovećuje sa drugim poremećajima ishrane poput anoreksije ili bulimije, ona se razlikuje po tome što nije nužno povezana sa željom za mršavljenjem, već sa preteranom potrebom da se kontroliše i usmeri unos hrane prema strogim kriterijumima zdravlja. To čini ortoreksiju teškom za prepoznavanje i još težom za lečenje.
Pojedinci koji pate od ortoreksije obično usvajaju strog etički i filozofski okvir kada je u pitanju ishrana, verujući da je samo striktno odabrana, netoksična, ekološki i organski uzgojena "prirodna" hrana vredna konzumacije. U tom procesu, ljudi koji pate od ortoreksije razvijaju rigidne rutine i sve veću anksioznost u vezi sa "neispravnim" izborima hrane, što dovodi do socijalne izolacije, fizičkih problema (kao što su nutritivne deficijencije) i psihološke patnje. S obzirom na globalnu popularnost i sveprisutnost savremenih dijeta koje obećavaju optimalno zdravlje i telesnu formu, ortoreksija je postala nevidljiva, gotovo "dobrodošla" senka brojnih dijetalnih i wellness trendova.
Istraživanja su pokazala da je prevalencija ortoreksije u porastu, posebno među određenim grupama stanovništva, kao što su mladi ljudi, sportisti, ljudi koji se bave fitnesom, ali i među profesionalcima u zdravstvu. Mehanizmi koji stoje iza ove pojave su višestruki. Sa jedne strane, prisustvo sve jače "zdravstvene kulture", koja naglašava ekstremnu disciplinu u ishrani, može delovati kao okidač za razvoj ortoreksije. Sa druge strane, savremeni digitalni svet, u kojem se informacije o ishrani šire velikom brzinom putem društvenih mreža, može predstavljati dvostruki uticaj, jer kako može biti edukativan, tako i potencijalno destruktivan za osobe koje nisu u stanju da sagledaju celokupnu sliku.
Rešavanje ortoreksije zahteva multidisciplinarni pristup. Uz lekarski nadzor i psihoterapiju, ključna je i edukacija o ravnoteži u ishrani. Potrebno je pomoći pojedincima da shvate da idealna ishrana ne mora biti perfekcionistička i apsolutna, već fleksibilna i prilagodljiva potrebama tela, što podrazumeva da se zdravlje ne svodi samo na strogo pridržavanje dijeta.
Dr Teodora Crvenkov Marković